Tamara nas je vodila kroz neobična putovanja, putovanja zemljama u koje još nije kročila, a ovaj put nas vodi u Novi Sad.

Čula sam stotine prekrasnih priča o tom gradu na obali Dunava tako da sam se u Novi Sad zaljubila puno prije nego sam ga prvi puta posjetila ovog prosinca. Prvim korakom nakon izlaska iz autobusa na to novosadsko tlo udahnula sam duboko hladni zrak koji je ispunio sjedište Vojvodine i obuzela me neopisiva sreća. Ne mogu ni sama objasniti zašto, ali znala sam da ima nešto u tom gradu i da će moja očekivanja u narednih nekoliko dana biti i više nego ispunjena.

Ušla sam u prvi taksi koji je već spremno čekao na kolodvoru; izgledalo je kao da će se raspasti ako malo jače zalupim vratima, iz njega se orio pravi narodnjački melos, a na pitanje “koliko do željenog odredišta” dobila sam odgovor: “neće bit puno sine”…to je to – pomislila sam i nasmijala se u sebi…dobrodošla na Balkan!

Pustolovina je mogla početi.

Prvi je dan bio rezerviran za turističko razgledavanje samog centra grada koji je vrvio od ljudi. Bilo je subotnje popodne pa je mnoštvo zauzelo “najbolje” pozicije centralnih kafića kako bi na suncu ispili svoje kavice i pretresli sve značajne društvene teme. Žene u Novom Sadu puno drže do vanjskog izgleda tako se imalo što vidjeti na glavnoj šetnici. Kompletan make up i visoke potpetice pa makar i za odlazak u kupovinu, a muškarci visoki i kršni..prava parada ljepote i stila.

Krenula sam od Pozorišta u dugu šetnju i nisam se mogla dovoljno nadiviti svemu što me okruživalo. U samom centru katolička crkva za mene je bio sasvim dovoljan simbol da su ti ljudi otvoreni prema svijetu, bez “truleži” u srcima koja je kod mnogih ostala kao posljedica rata. Kasnije sam za to dobila i potvrdu. Svi su iznimno ljubazni i spremni pomoći svojoj braći Hrvatima. Hrana i piće su jeftini, a meni je nakon iskustva sa francuskim standardom sve to izgledalo još mnogo jeftinije.

Prvi noćni izlazak pravi odmor za dušu. Pjevalo se i veselilo uz narodnjake do kasno u noć, zadimljene prostorije (uh to mi je falilo) i puno nasmijanih lica koja te već nakon jedne razmjenjuje rečenice zovu “rođena”, “snajko” i nude svoje gostoprimstvo. Da su prosječne plaće oko 200-300 eura u Novom Sadu nikada se ne bi reklo! To se časti i pije sve u šesnaest! A poslije izlaska umjesto pekare, špikovana pljeskavica i ćevapi.

A tek doček Nove godine… ovdje sam po prvi puta čula za dnevnu žurku. Dakle, 31. već oko 10 ujutro kreće se sa slavljem! Kafići su krcati, žene “namontirane” ko božićne jelke, zvučnici razvaljuju i kreće se sa dočekom. Takvo nešto nisam nikada prije doživjela! Dečko i ja pridružili smo se nekim prijateljima na dnevnoj žurci u jednoj kafani koja se zove Lazin Salaš. Drveni kuhinjski stolovi, zelene tapete i konobari kao iz doba socijalizma. Prava kafanska žurka! Ona prestaje između 18 i 20 sati, ljudi kreću kućama na odmor i promjenu outfita i onda ponovno do ranih jutarnjih sati. Ne navikli na taj tempo, posustali smo već oko 2 ujutro..čini se da ćemo se slijedeći put morati bolje pripremiti

Petrovaradinska tvrđava nešto je što se mora vidjeti ukoliko posjetite Novi Sad. Pogled na cijeli grad od kojeg zastaje dah! Idealno za romantičnu šetnju ali i druženje sa prijateljima u nekom od restorana na tvrđavi u ambijentu koji je melem za sva osjetila.

Iako u nekoliko dana zasigurno nisam uspjela vidjeti sve što Novi Sad nudi, primijetila sam nešto što je zajedničko većini velikih gradova. Okolo glamuroznog centra ispunjenog kulturnim znamenitostima i lažnim Armani torbicama i cipelama…veliko siromaštvo i bijeda. Borba za preživljavanje, manjak perspektive kod mladih i nezaposlenih. Prijezir prema kiču i turbo-folku. Želja za bijegom “preko bare”. Prosjaci i svilo. Svaka medalja ima dvije strane, tako je to u životu ljudi i gradova. Seoske djevojke žele svjetla estrade i silikonske umetke, pa prvi korak na Futošku pijacu po “markirane” haljinice za par stotina dinara. Kruha i igara.

Sve u svemu, Novi Sad ima dušu. Koračajući popločenim ulicama toplina me obuzimala svakim korakom usprkos cičoj zimi. Ljudi drže do običaja, obitelji i druženja što se ne može kupiti ni eurima ni dolarima.

Džaba sve pariške kapije, kad su ljepše stare novosadske avlije.

Tamara Rogić