Home > Putopisi > Mitovi Balkana by Jurica Galić > Jurica Galić: Mitovi Balkana (Predrasude gazda; 8/10)

Jurica Galić: Mitovi Balkana (Predrasude gazda; 8/10)

Ekipa “Adventure Rakela” & “TheMladichi” nakon sedme epizode nastavljaju dalje. Kako ih je primio gradonačelnik Vlasotinca, a kako narod Šutki – najvećeg ciganskog naselja, te kako danas izgleda Skoplje, grad s najvećim ulaganjem u spomenike u svrhu falsificiranja povijesti… saznajte u osmoj epizodi Mitovi Balkana.

 

Jurica Galić - Mitovi BalkanaJutro započinjemo u svečanom raspoloženju. Naime, prima nas gradonačelnik Vlasotinca, s kojim gotovo sat vremena pričamo o međunacionalnim odnosima, turizmu i trgovini, pogotovo u vinarstvu, po čemu je ovaj kraj poznat. Susprežem se da ne prasnem od smijeha.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaNakon kave na račun “opštine”, opraštamo se s gradonačelnikom i obećavamo mu kako ćemo potaknuti ulaganje u gospodarski razvoj toga kraja.

Oko 11 sati smo u kombiju, slušamo himnu putovanja “Ederlezi” i nezaustavljivo jurimo ka Skoplju. U tu Makedonsku prijestolnicu stižemo oko 13 sati i nalazimo se na dogovorenom mjestu sa stanovitim Aleksandrom, likom kojeg uopće ne znamo i kojeg smo kao kontakt dobili po preporuci. Bili smo skeptični prema njemu, budući da smo čuli kako je on vlasnih hotela u centru, pa smo se bojali da nije neki razmaženi šminker. Međutim, lik se pokazao kao iznimno dobar domaćin i zajebant spreman za akciju, bez ikakvih ograničenja.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaVeć za sat vremena smo bili na putu za skopsko predgrađe Šuto Orizaio poznatijem kao Šutke, što bi u prijevodu značilo buvljak ili pjaca, a poznato je po tome što je najveće cigansko naselje na Balkanu, a najvjerojatnije i na svijetu, s gotovo 40 000 stanovnika i po kome je snimljen legendarni dokumentarac “Šampioni iz Šutke”.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaCigani su prisustvom na ulici su jasno dali do znanja kako se približavamo njihovom “glavnom gradu”, a Rakela je platio danak svojoj darežljivosti, pa je ubrzao gas kada su počeli trčati za nama, shvativši da su, umjesto eura, dobili one žute od lipa. I ulazak u naselje je bilo vatren. Nismo znali zašto nas dio njih gleda mrko, ni što nam dobacuju, ali kad je jabuka doletjela u kombi, shvatili smo da su ih iznervirale naše mnogobrojne kamere. I doista smo pretjerali. Imali smo jednu “Go pro” kameru na krovu, drugu sa strane, treću na komandnoj tabli, ja sam fotografirao s mjesta suvozača, a Roko je snimao kroz prozor, isturen do granice ispadanja.

U jednom smo se trenutku zaista posramili shvativši da smo im upali u naselje, sa svom silom kamera, kao u nekakav rezervat, pa je njihov bunt bio sasvim opravdan. Shvatio sam da su sirotinja, ali ponosna, i da ne daju da ih itko podcijenjiva, ma koliko imao novaca.

– Gasi kamere! – Bio je jasan Rakela. Odluka je pala da siđemo među njih ljudski i zamolimo ih za intervju.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaJurica Galić - Mitovi BalkanaJurica Galić - Mitovi Balkana

Parkirali smo pokraj nekakvih konjskih zaprega, slikali se i uspostavili kontakt sa stanovništvom. Ipak, u početku nisu htjeli pred kameru. I razumljivo, s obzirom na to koliko su ih puta raznorazne tv emisije napravile budalama. Jedan vlasnik konjske zaprege je ipak popustio pred petsto denara koje su mu zalepršale ispred očiju, pa nas je pristao u zaprezi provesti njihovom najdužom i najprometnijom ulicom.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaTek tad, kad smo sišli među njih, je nestalo antagonizma. Mnogobrojni ljudi su nam mahali, dobacivali posprdno, smijući se prizoru gomile Hrvata na prljavoj, teretnoj zaprezi, za kojima trče desetero djece i pasa lutalica. Mahao sam im i ja, ni ne pomišljajući kako je neobična ta prisnost Roma i mene, koji sam s čizmama, maskirnim hlačama i Alpha jakni, bio klasični skinhead. Tih kilometar puta mi je nešto najzanimljivije i najapstraktnije što sam u životu vidio. Nizale su se kontrastne različitosti, od karton kućice do predsjedničke rezidencije, od zaprežnog kola do Porschea, i tako redom, kao da se i Bog s neba igrao s njima na “par – nepar”.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaA opet, onaj u Porscheu, ili onaj na konju, isto kao i ovi u vili, a i oni u kartonskoj kućici – svi nekako jednaki, slični i sa sretnim izrazom lica. I barem jednim zlatnim zubom u zubalu, što je i svojevrsni zaštitni znak Roma, kao i muzika, naravno, koja se, od trubača, preko turskih narodnjaka, pa sve do lokalnih folk-rapera, prodavala na sklepanim štandovima. U trgovinama, barakama i na ulici se moglo zaista naći svega, od životinja do kopija najpoznatijih svjetskih dizajnerskih marki, tipa Armanija, za kojeg nam se trgovac kunio u “rahmetli” majku, kako je original.

– Bratko, cela Šutka nosi Armani.. – Uvjeravao nas je lukavi trgovac, nalik na Čiku iz Zagora.

Sva ta masa ljudi i najrazličitijih vozila s ruba stvarnosti, je ostavljala dojam apokalipse, ali na neki tako pozitivan način. Napravili smo nekoliko intervjua, od kojih ću cijeli život pamtiti zadnji.

Jurica Galić - Mitovi Balkana– Rekli su mi da ce me ovdje pokrasti, da je to opasno mjesto. Ipak, ništa od toga. kako vi to objašnjavate? – Upitao sam sredovječnog Cigu kojeg sam našao ispod neke Lade, svog zamazanog od ulja.

– Ma glup čovek svašta govoriti. – Kratko mi je odgovorio u onaj mikrofon što sam mu ga turao pod nos.

– Ja izgledam na prvi pogled kao tipični nasilnik ili skinhead. Dali vi mislite da sam ja to zaista? – Ponovo sam ga upitao, a on mi još brže odgovorio;

– Ma jok gazda, vidi ti se na očima da si dobar čovek.

– I kako se to zove? – Upitao sam ga za kraj, a Cigo je odgovorio onim njihovim, smiješnim, rastavljanjem riječi na slogove;

 Pre – dra – su – de gazda.

Jurica Galić - Mitovi Balkana

Nakon toga sam mu zahvalio, pozdravio se i sjeo u kombi. Nakon nekoliko desetaka metara se čuo glas;

– Bratko, bratko, stani!

Pogledam u retrovizor i ugledam svog zadnjeg sugovornika. – Što hoće? – Upitam se, a Sir sarkastično odgovori;

– A pare, nema šta drugo..

Izašao sam i skoro pao u nesvijest od iznenađenja. Lik je držao u ruci moj fotoaparat koji mi je ostao na zidiću,

– Ovo je tvoje bratko. – Stidljivo mi je rekao, predao ga i krenuo nazad.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaJurica Galić - Mitovi BalkanaJurica Galić - Mitovi Balkana

Kad sam malo došao sebi, došao sam do njega i rekao mu;

 Hvala prijatelju, a ovo je tvoje. – I dao mu 200 denara, zadnjih koje su mi ostale, kao znak zahvalnosti.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaI nije htio uzeti. Nekako sam mu ih ipak ugurao u džep, zahvalio se i uz – “Bog te blagoslovio!” – ušao u kombi, srameći se što sam mislio da se s parama može sve.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaIzlazili smo iz Šutke, a ja sam razmišljao o tom čovjeku, koji je pripadnik naroda koje mnogi mrze i kojemu život rođenjem nije dao neke velike šanse, a ipak je ostao čovjek i više nego neki, koji smatraju da su to više od njega. Možda on kao takav i jeste rijetkost, ali sam zaključio da bi bila rijetkost i da mi taj isti fotoaparat, od preko 3000 kuna vrijednosti, vrati netko u Hrvatskoj, da je situacija bila slična.

– Predrasude.. Bio je u pravu stari Cigo. – Promislio sam i zaključio misao dana.

U centar se vračamo oko 17 sati i ostajemo šokirani drugoj krajnosti grada. Koliko god da su Šutke prepuštene bijedi i zaboravu, toliko je u ovaj dio grada uloženo sredstava, da ih jedna Amerika ne bi mogla sebi priuštiti. Naime, centralni trg sada krasi još bar desetak novih, megalomanskih fontani i kipova, napravljenih u samo ove dvije godine, od kada sam bio na utakmici Makedonija – Hrvatska. Tada je tu bio samo trideset metarski kip Aleksandra velikog, kojeg sam shvaćao i podržavao kao inat i podjebavanje Grka na račun povijesti, koju oba naroda svojataju, ali sad je u međuvremenu “niknuo” i kip Aleksandrovog ćaće, majke, strica, ujne kao i svih makedonskih vojskovođa iz bajki i stvarnosti, što mi je sad već i degutantno, ma kako mi, kao ljubitelju antike, bilo atraktivno.

– Preko 200 milijuna eura su potrošili na kipove! – Rekao nam je naš domaćin Aleksandar.

Jurica Galić - Mitovi Balkana

Definitivno najsmješnija situacija, a po meni i slika putovanja, je bila situacija kada se ekscentrični Sir uvalio makedonskoj majci među bujne grudi, na sveopće zgražanje prolaznika i fotografiranje turista. Nakon tog kretenluka smo otišli u jednu čaršijsku staretinarnicu, gdje me trgovac prepoznao nakon dvije godine od utakmice, pa sam ga zamolio da nam posudi kape za jednu kolektivnu fotografiju, na kojoj smo ispali kao veseli gay mornarići u spotu “Pet shop boysa – Go west”. Eh, kako prave mladiće debiliziranje umori, tako smo odlučili da sjednemo u neki restoran na čaršiji i probamo makedonsku kuhinju.

Jurica Galić - Mitovi BalkanaJurica Galić - Mitovi BalkanaJurica Galić - Mitovi Balkana

Aleksandar nam preporučuje grill restoran “Turist”, gdje se davimo u njihovim mesnim specijalitetima, grahom “gravče ne tavče” i “šopskom salatom”. Obavezan desert nalazimo o nekoj obližnjoj slastičarni, gdje po prvi put jedem “Tri leće” (ili “Tri mlijeka”, Tres Leches, op.a. ), ukusan kolač od mlijeka i karamela. Kad bolje promislim, mogli smo se zvati i “Kulinarski mitovi”, sudeći po količini požderanog diljem bivše Jugoslavije.

Za kraj ovog napornog dana smo još prošetali po gradu, gdje smo naišli na albanskog uličnog svirača, kojem je nadobudni Sir odmah oteo “cifeliu” (tradicionalni albanski instrument, op.a.) i dokazao još jednom svoje paranormalne moći, budući da je isti instrument zasvirao kao da je rođen na Šar planini.

Dan je simbolički zaključio jedan performer, savivši obični komad žice u natpis “Mitovi Balkana.” Naravno, za neke ni tu nije bio kraj dana, budući da su s domaćinom Aleksandrom “tancali” do ranih jutarnjih sati po bespućima Skoplja.

NASTAVLJA SE…

Jurica Galić, The Mladichi

Jurica Galić - Mitovi Balkana

 

Možda ti se svidi i ovo
Encounters in the Arctic
Ljubavni hoteli – to ima samo u Japanu
Madrid--->Barcelona
Jedan dan u Barceloni
PUTOVANJE U MEĐUZEMLJE – Život na farmi – Tajland

Odgovori