Još jedna priča iz Japana koju nam donosi Antonija Putić, ovaj put o gejšama. Tko su gejše, kako se postaje gejšom, gdje možete pronaći pravu gejšu…

Na sam spomen gejši mnogi će odmah pomisliti na proslavljeni roman „Sjećanja jedne gejše” (ponegdje preveden i kao „Memoari jedne gejše”) američkog autora Arthura Goldena. U romanu koji je postigao planetarni uspjeh pratimo priču siromašne djevojčice koja postaje najpoznatija gejša Kyota, a tako i njezin život nakon dolaska rata.

Ratna razaranja Japana za vrijeme Drugoga svjetskoga rata uvelike su promijenila tradiciju i značaj gejši. U vrijeme prije Drugoga svjetskoga rata Kyoto je bio prepun gejši. Navodno je između sedam i deset tisuća gejši živjelo u četvrti Gion i ponašalo se po strogo uređenim pravilima. U Japanu ih je u to vrijeme navodno bilo više od 80 tisuća. Mnoge knjige i filmovi govore upravo o tom razdoblju kada opisuju njihovu povijest. Pravih je gejši sve manje, a danas ih je u cijelom Japanu navodno manje od tisuću. Četvrt Gion u Kyotu i danas vrvi gejšama, ali uglavnom je riječ o mnogobrojnim „turističkim gejšama”, ali i domaćim djevojkama koje rado nose kimono i poziraju sa znatiželjnicima.

U gradu se može povoljno iznajmiti kimono i odjeven baš poput prave gejše obići grad. Gotovo svi veći trgovački centri prodaju kimona. Početna je cijena već stotinjak kuna, a raspon seže i do nekoliko tisuća eura za one ručno oslikane. Upravo takve, najvrjednije, nose prave gejše. One danas uglavnom zabavljaju imućnije turiste u kućama čaja. Ponekad ih je moguće sresti na ulicama, no ja još nisam upoznala nijednu pravu gejšu.

Gejše su vjerojatno najprepoznatljiviji simbol kulture i tradicije Japana. Njihove se fotografije mogu kupiti na razglednicama, magnetima, odjeći… U prošla su vremena gejše bile važan medij za prenošenje znanja, a pojavile su se oko 600. godine. Nazivali su ih saburuko, a zanimljivo je da su posao gejši prvotno obavljali i muškarci.

Da bi netko postao gejša bilo je potrebno nekoliko godina predanog učenja drevne umjetnosti Japana. Gejša tako mora znati svirati neki od tradicionalnih instrumenata, poznavati glazbu i ples, slikarstvo i književnost te povijest. Iz tog razloga gejše u Japanu nazivaju i „umjetničke osobe” budući da gotovo cijeli svoj život provedu učeći i predstavljajući upravo najvrjednije umjetnosti Japana. Gejše su plesale i erotski ples zvan kabuku, što mnogi smatraju i začetkom tzv. kabuki kazališta. Također, morale su poznavati i tehnike komunikacije, takozvanih malih razgovora koje su vodile s klijentima. Morale su se razumjeti i u aktualne društvene teme, biti šarmantne i zabavne. Ne čudi stoga da su za savladavanje svih vještina bile potrebne godine predanog učenja, a da se s edukacijom započinjalo već u šestoj godini.

Često se krivo shvaća da su gejše bile prostitutke. Iako, povjesničari se ne slažu u potpunosti oko dužnosti gejša pa mnogi tvrde da je seks također bio u ponudi, posebice Mizuage – prvi odnos koji je gejša imala s muškarcem, no primarna dužnost gejši zasigurno nije bio seks. Za to su služile manje obrazovane žene. U gejšama se jednostavno uživalo na jedan potpuno drugačiji, uzvišeniji način. Nije bilo uobičajeno da gejše imaju partnere, a ako bi se udale, morale su napustiti profesiju.

Drugi svjetski rat promijenio je svijet gejši zauvijek, budući da američki vojnici nisu razumjeli umjetnost koju su one predstavljale, a mnoge su se djevojke koje su se bavile najstarijim zanatom na svijetu tada počele nazivati gejšama i tako nepovratno uništile ugled koji su prave gejše imale u Japanu.

Antonija Putić