Iran – pola svijeta i malo pustinje (2/3)


Nedavno smo krenuli na putovanje Iranom, u prvom djelu David nas je proveo kroz Teheran. Kuda nas vodi danas? Najbolje da krenemo i saznamo kroz putopis.

Iran – izvješće s teheranskih cesta (1/3)

Krećem dalje na jug, prva destinacija je Esfahan, udaljen nekih 6 sati vožnje od Teherana. Noćni VIP bus za Esfahan je ultra-ugodan, sa sjedalima koja se daju spustiti skoro do horizontale i ugrađenim dijelom za dizanje nogu. 6 sati puta, plus još grickalice i sok, za otprilike 50-ak kuna. Hrvatski autobuseri, učite… Sve četiri u zrak, i za čas se budim u Esfahanu. Nije bilo sreće s traženjem domaćina na CS-u pa će poslužiti i hostel, a cijena od 10 dolara za spavanje i obilni doručak je i više nego podnošljiva. Hostel nema nikakve oznake, nego mi vlasnik šalje samo sliku ulaznih vrata kako bi ga znao prepoznati. Nakon što mi kaže da mu ne treba putovnica, niti ikakvi drugi dokumenti, zaključujem da je cijeli poslovni projekt vjerojatno neprijavljen vlastima Islamske republike, što mjestu daje dodatni karakter. A i vlasnik Ali je zanimljiv lik. Čovjek je profesor engleskog i književnosti, sposoban za razgovore od opskurnih nogometnih tema do autorstva Shakespearovih drama. Isto tako, za vrijeme priče često se zna dignuti i odraditi molitvu, a spava ispod stepenica u hodniku. Nevjerojatno skroman lik, bez obzira na sve uvijek nasmijan i smiren, spreman mirno prihvatiti sve što život baci pred njega, od nemogućnosti dobivanja posla u struci do puknute cijevi u wc-u.

Esfahan je definitivno turistička destinacija broj 1 u Iranu. Centar grada je ogromni trg Naqsh-e Jahan, od revolucije znan i kao Imamov trg, koji u narodu i dalje živi kao Šahov trg. Sunčan je dan, pa brojne grupice Iranaca koriste svaki komadić zelenila za piknik na trgu. Gdje je trg, tu je i džamija, a ovdje su čak dvije. Veća od njih je Imamova, ili opet u narodu, Šahova (ne možeš ljude natjerat da pravilno zovu stvari, čudo jedno…). Izvana izgleda dobro, iznutra je nisam vidio jer je zbog neke proslave ili nečeg sličnog bila zatvorena. No pružila mi je par zabavnih minuta dok sam gledao grupu francuskih penzionera ispred nje, koji su teško primili vijest da neće moći unutra. Tako su stajali i vrebali ispred vrata, i svaki put kad mi se ona nakratko odškrinula, gurali svoje foto-topove i selfie štapove, napamet snimajući fotografije koje će ponosno pokazivati po staračkim domovima Nantesa, Metza i Guingampa. Kad sam već kod francuskih penzionera, moram reći da su oni, uz njemačke penzionere, najzastupljeniji tip turista u Iranu. Ove horde zlatnogodinaša marširaju od jedne znamenitosti do druge, oboružani najmodernijim proizvodima japanske foto-industrije. Hm, ne znam li je to možda znak da je putovanje u Iran već prešlo iz avan-turizma u geronto-turizam? Ili su možda penzićiti koji pomiču granice i prvi kreću putevima koje običan turist izbjegava u širokom luku? A ja si umišljao da sam neki pustolov jer idem u Iran…

Da se vratim na džamije, na trgu se nalazi još jedna manja, kojoj nije problem primiti me, naravno za protuvrijednost od nekoliko eura. Ne živi se od zraka, koliko god on bio svet… Ali neka, moram priznati da je vrijedilo toga. Vidi se da su si neki davni majstori dali truda, nije bilo fušanja i ispijanja zidarskih dok se ovo gradilo. Trebalo je napraviti te psihodelične uzorke na kupoli, tko god da je radio imao je ekstra mirne ruke s geometrijom u malom prstu. U blizini trga je i nekoliko palača, sve s ogromnim vrtovima i fontanama. Zamišljam težak i mukotrpan život davnih vlasnika ovih nekretnina, uz svakodnevno naporno ležanje, šetnje vrtom i tulume. A da je tuluma bilo, i da su bili dobri, jasno je po freskama koje prekrivaju zidove. Na skoro svakoj od njih žene (uglavnom skandalozno otkrivene kose) toče vino, a brkati muškarci škicaju plesačice. Tu i tamo nađe se freska s nekim junačkim prizorom iz bitke, čisto da se zna da gazda nije bio papak. Zidovi često imaju rupe u obliku posuda i boca, i dok je službeno objašnjenje da je to zbog poboljšavanja akustike, apsolutno je jasno da je riječ o oldschool mini baru.

                    

Esfahanski bazaar je manji od teheranskog, ali ima nekako više orijentalnog štiha. Uski sjenoviti prolazi, štandovi sa začinima, tepisima i tradicionalnim rukotvorinama… i onda se odjednom ispadne na mali mirni trg usred sve te gungule, na kojem punašna njemačka penzionerka u sjeni drveća provjerava da li čarobna svjetiljka koju je kupila stvarno skriva duha ili samo 20 deka prašine. Prolazi bazaara u nekom trenutku izbacuju me do Azadegan cafea, lokala gdje s plafona i zidova vise tisuće svjetiljki i ostalih drangulija koje su ovdje našle svoj spas od tužne sudbine gradskih smetlišta. U takvoj atmosferu, uz obilne količine čaja, kave ili vodenih lula (u nedostatku boljeg) možda je i moguće vidjeti duhove kako izlaze iz svjetiljki. Ja sam nažalost vidio samo opet onu istu grupu francuskih penzionera, koji su u nekom trenutku ispunili svaki slobodan prostor lokala, i krenuli sa uobičajenim repertoarom prigovora – zašto nema više wc-a, zašto čaj nije malo slađi, zašto na stolu ima fleka, zašto konobar nije brži. Tisuću zašto vode do samo jednog zato, i zato ekspresno bježim iz ove inače simpatične rupe.

Esfahan ima i rijeku, odnosno, hm, povremeno je ima. Rijeka Zayandeh koja inače u teoriji teče kroz grad, u posljednjih nekoliko godina zbog suše, ali i korištenja vode za druge potrebe, često ne uspije doteći do grada. Pretpostavljam da to čini prazno i prašnjavo korito rijeke prilično neveselim mjestom. No ovaj put su bogovi kiše i regionalne vlasti u moju čast odlučili omogućiti vodi da poteče, tako da uživam u punoj usluzi šetnje uz rijeku. I ovdje je sve puno obitelji i društava koji leže na dekama, jedu, piju čaj i puše lule. Stvarno vole parkove i taj piknik-đir. Na rijeci ima nekoliko mostova, a najzanimljiviji je Pol-a-Khaju, koji je navečer osvijetljen i prepun ljudi. Glavna atrakcija su muškarci koji pjevaju neke njihove narodne pjesme, a oko njih se onda okupi staro i mlado, skupa s njima pjevaju i plješću – tulum za sve generacije.

Preko rijeke se nalazi Jolfa, armenska četvrt, u kojoj većinom žive, kakvog li iznenađenja, Armenci. Priča kaže da je njih ovdje sa sjevera Perzije prije par stoljeća ”humano preselio” jedan od šahova kako bi u Esfahanu aktivirali trgovinu, zanate i umjetnost. Armenci su kršćani, a nasuprot onoga što se u zapadnom svijetu misli o Iranu, vjerska manjine ovdje (uglavnom)nisu progonjene ili posebno ugrožene. U javnosti se moraju pridržavati uobičajnih pravila igre, ali ne samo da im je dozvoljeno slobodno ispovijedati svoju vjeru, nego imaju osigurana i mjesta u parlamentu. No osim tih čovjeku nebitnih stvari, imaju i dozvolu proizvodnje i konzumacije alkohola, sve dok ga ne dijele s muslimanima i tako ne kvare njihove čiste duše. Naravno da su onda upravo armenski trgovci poznati kao glavni dileri zabranjenih tekućina. Tako u šetnji Jolfom željno iščekujem da iz nekog mračnog ugla čujem ”Sss, sss, mister, mister, wine, beer?”. Ali nisam te sreće. Jolfa je opuštenija i ima dosta alternativnijih lokala u kojima vise mladi iz cijelog grada, ali na meniju su samo kava i čajevi. Turisti dolaze ovdje i zbog katedrale Vank, armenske crkve, koja djeluje manje-više kao miks katoličkih i pravoslavnih crkava. Na jednom zidu se nalazi poučan prikaz onog što vas čeka u vječnosti ako budete dobri (tulum u raju), odnosno loši (demoni koji čereče udove). Jolfa inače nije loše mjesto za dočekati noć i iskusiti ludi noćni život koji traje čak do 11 navečer, a vikendom možda i do ponoći.

                    

Eshafanci su inače prilično komunikativni i otvoreni, tako da nema šanse da za vrijeme zujanja gradom ne upoznate bar nekoliko ljudi. Na mostu kod rijeke me zaustavlja gospodin srednjih godina i kreće klasično iransko ispitivanje. Počinje se naravno s ”Od kud si?” i ”Kako ti se sviđa Iran”, pa kreće utvrđivanje poslovno-financijske sposobnosti ”Čime se baviš?” i ”Kolika ti je plaća?”, a završava se naravno bitnim stvarima ”Di li si oženjen?” i ”Što čekaš?”. Pitanja o solventnosti i bračnim preferencijama na Zapadu bi se smatrala nepristojnima, ovdje je to najnormalnije, a i zvuči simpatično kad onako iskreno zainteresirani krenu u rešetanje, tko bi im zamjerio. Na Šahovom, uf pardon, Imamovom trgu, se nalazim s ekipom iz hostela, kad upadaju dva klinca od nekih 12 godina i pitaju da li mogu malo pričati s nama. To da ih se vidi da komuniciraju sa strancima im očito diže status u očima vršnjaka. Jedan od klinaca moli da nam otpjeva nešto, ali na meniju nisu nikakvi iranski narodni pjevači, mali kreće u recitiranje Eminema, kaže totalno ga pogode njegove pjesme. Od detroitskih predgrađa do iranskih trgova, univerzalne poruke komercijalnog hip hopa očito nadilaze nacionalne, vjerske i kulturne barijere.

Sve u svemu, Esfahan je neloše mjesto, opušteno i prilično ugodno, a čak i ima tu neku vibru starog Orijenta (ili mi ju je uspio prodati). Ne bi mi bilo krivo ostati još malo, ali treba krenuti dalje, nije godišnji za opuštanje. Inače, u svakom vodiču ili putopisu o Esfahanu prva stvar je citiranje davne uzrečice ”Esfahan je pola svijeta”. Ja ću, u svojoj nevjerojatnoj originalnosti, ovo ostaviti za kraj. Pola svijeta odrađeno, još samo pola za riješiti.

Sljedeća postaja je Varzaneh, malo mjesto u pustinji istočno od Esfahana. Ovaj put bus je lokalni, pa nema rasklopivih sjedala, ali ima puno više karaktera. Ne znam uopće da li vozi baš za Varzaneh, šole nešto negoduje i klima glavom u stilu kao za nikakav Varazneh on nije čuo, ali ostali putnici mi pokazuju na slobodno mjesto i govore nešto što ja sebi prevodim kao ”Ne brini glava, ide bus di god treba”. Naravno da sam sat i pol nakon toga negdje na pustoj cesti usred ničega, dok se bus okreće i maše repom dok ide natrag za Esfahan. Ali ovo je Iran, nema briga, a ima dobrih ljudi. Još jedan putnik iz busa izgleda ide za Varzaneh, koji je navodno ipak tu negdje blizu, tako da zajedno uspijevamo ustopati neki auto koji ide prema našem cilju. Naravno da dobri čovjek koji nam je stao ni ne pomišlja ostaviti gosta bilo gdje dalje od par koraka od konačnog odredišta. Blažena neiskvarenost turizmom.

U lokalnom guesthousu spavanje je na podu, ali neka, to je (valjda) blagotvorno za leđa, a cijena od opet okruglih 10 američkih novčanica je (sigurno) blagotvorna za novčanik. Plaćanje može biti izravno u dolarima, dapače to je i poželjno, Amerika je možda Veliki Sotona, ali njezina valuta je manje demonizirana. U guesthousu imaju klopu i organiziraju ture po okolnoj pustinji, sve za smiješno male novce. I ovaj put vlasnik je akademski obrazovan, i ne samo to, nego priča i da je osvajao neke medalje na matematičkoj Olimpijadi. Kako i regularne Olimpijske igre u zadnje vrijeme aktivno pratim samo u disciplini ”broj osvojenih medalja u odnosu na susjede”, ne mogu biti siguran da li priča istinu, ali ajde, neka mu je. Prije nekih pola godine je otvorio guesthouse i čine se da posao ide. Osim mene, ovdje je još i mladi njemački par, malo stariji Nizozemci, i neki Iranac sa curom. Ali Iranac nije baš Iranac, nego je iranski Kurd, koji kad čuje da sam iz Hrvatske uzvikuje ”Pa di si!”. Otkud sad to? Lik je naime kasnih 80-ih živio neko vrijeme u Beogradu pa u Sloveniji, i još uvijek prilično dobro priča neku mješavinu južnoslavenskih jezika. I ne samo njih, nego lik tečno govori još jedno 7-8 jezika, i kako s kime priča, tako se prebacuje na jezik po potrebi. Farshad (to mu je ime) živi u Njemačkoj i radi kao doktor, a ovdje je došao malo putovati s novom curom. U mladosti je živio po cijeloj Europi, a mislim i u SAD-u, a gdje god je bio u roku od par mjeseci je pokupio jezik. Pametni ljudi, ti Iranci (i Kurdi). U guesthouse u nekom trenutku ulazi nekoliko glasnih obitelji iz Esfahana, s hrpom djece, i dok kažeš šerijat, već vade brlju iz kućne radinosti i nude čaše. Vlasnik guesthousa (i brončane matematičke medalje zlatnog sjaja) okreće očima, ali mi ostali ekspresno pružamo ruke i prihvaćamo pune čaše cuge, kojoj se u Iranu definitivno ne gleda u zube. Po okusu baca na neki razvodnjeni viski, a kakve je kvalitete govori to što ga Iranci prije pijenja miješaju s bezalkoholnom pivom, valjda da lakše klizi (piva, viski, oboje?).

                    

Popodne odlazimo do obližnjih pješčanih dina uhvatiti zalazak sunca i osjetiti atmosferu pustinjske noći. Dine su fora, no o nekoj samoći i miru u pustinji nema ni govora, jer je ovdje još jedno 200-tinjak ljudi došlo sa sličnom idejom. Vikend je, i ovdje je sve puno, od obitelji na izletu do mlađe ekipe kojoj je odlazak u pustinju prilika za malo zabave uz muziku i ostale zabranjene stvari. Dok pada noć, a s njom i temperatura, Farshad vadi mobitel i počinje puštati kurdske narodne popevke i tjera ekipu iz guesthousa da pjevaju. I tko onda kaže da u Iranu nema noćnog života? Da sve završi sa stilom, Farshad mi govori da na mobitelu ima čak i neke hrvatske muzike. I tako dok sjedimo na vrhu dine i gledamo u iransko noćno nebo, s Kurdovog mobitela odjekuje ničim izazvana ”Tu noć kad si se udavala”, a ja umirem od smjeha dok pijanog Mladena Bodaleca nose njegovi prijatelji, vjerni psi.

Idući dan na repertoaru je još malo zujanja po okolnoj pustinji. Prvo su na redu malo udaljenije i ovog puta pustije pješčane dine, koje su dušu dale za naslikavanje ili samo blejanje u žuti pijesak i puštanje mozga na pašu. Brončani matematičar je bio spominjao i neko bordanje po dinama, ali kad ga pitam što je s tim, lupa se po glavi i kaže da je zaboravio staviti opremu u aute. Valjda se genijalci ne mogu opterećivati tim prizemnim stvarima. Nema veze, idemo dalje, prema slanoj pustinji. Kad dolazimo do nje, vilica mi pada, kakvo bordanje, kakvi bakrači. Bijele ploče soli prekrivaju tlo i stvaraju atmosferu kao s nekog drugog planeta. Još nestvarnije djeluje kad usred te bijele pustoši esfahanski zajebanti (oni s brljom) zaustavljaju aute, raspaljuju muziku i počinje svih 20 vriskati i plesati, uživajući u slanoj slobodi.

Zadovoljan danom, hvatam prijevoz za sljedeću lokaciju, Yazd. Autobus juri u suton kroz filmski krajolik pustinje i usamljenih brda, koji baca na Divlji zapad iz američkih filmova. Da na tv-u u autobusu ne piči iranska krimi-komedija (po kvaliteti tragedija), mislio bih da putujem prijateljskim Teksasom. Nisam ni probao naći domaćina na CS-u jer ih u Yazdu niti nema puno, a i čuo sam ok stvari o popularnom Silk Road hotelu, u kojem odsjeda većina backpackera. Hotel je pun, ali nude mi bratski hotel Orient, koji se nalazi preko puta. Smještaj je u dormu u podrumu, ali glavna kvaliteta hotela je ogromno unutarnje dvorište i restoran na krovu. Po dolasku upadam u priču s dva mlađa lika koji prodaju izlete po okolici, i naravno obećajem im da ću jedan dan apsolutno sigurno otići na neki od izleta u ponudi. Uskoro dolazimo do zanimljivijih tema o načinima nabavke tekućih potrepština, gdje pak oni obećaju da će nešto iskemijati – hm, bumo vidli.

Yazd je, kažu interneti i vodiči, jedan od najstarijih gradova na svijetu, a u starom dijelu je većina kuća izgrađena od sušenog blata pomiješanog s nečim nalik slami. Kad se još dodaju badgiri, tornjevi koji služe kao prirodni air condition, egzotika je zajamčena. Samo zujanje labirintom između smeđih kuća je dovoljan doživljaj, a naravno da i ovdje ima uobičajna postava džamija, grobnica i palača s vrtovima koji nude priliku turistima da ostave teško stečene hiljade riala. Dodatak standardnoj ponudi je zgrada zvana Aleksandrov zatvor, navodno zato jer su tu bile tamnice koje je izgradio Aleksandar Veliki. Zli jezici naglašavaju ovaj ”navodno” i kažu da niti ima veze s najpoznatijim sinom Makedonije niti je ikad bila ustanova za preodgoj osoba lišenih slobode. U nekom trenutku sunce mi ubija volju za hodanje pa zujim okolo pokušavajući skužiti u kojem smjeru je hotel. Da ne naprežem vlastite vijuge, pitam čovjeka koji taman nešto utovaruje u auto. Kreće mi objašnjavati, ali nakon par riječi samo odmahuje rukom i kaže ”Daj sinek ko će ti sad objašnjavati, sjedaj u auto pa te odfuram” (slobodni prijevod). I tako je i bilo, pustio je sve što je upravo radio samo da bi mene odbacio do hotela. Ah, ti zli Iranci… 

Jedna od poznatijih znamenitosti Yazda je kompleks Amir Chakhmakh, za koji moram priznati da niti sam uspio skužiti što točno predstavlja, niti kužim po čemu je toliko poseban. Kaže Lonely planet da to stručno spada pod hussainije, što je možda nešto slično kao džamija, ali ne baš džamija, nego onako nešto…ma kužite već (op.a. mogao sam naknadno izgluglati točnu funkciju i praviti se da znam, ali to bi bilo varanje, a i preveliki dodatni napor). Uglavnom radi se o pročelju zgrade, s lukovima i dva tornja, a sve što se može kao običan posjetitelj je popeti se na prostor iznad lukova, okrenuti se par puta i zbunjeno se pitati ”Ok i to je to?”. Iranci ne dijele moju neimpresioniranost nego se masovno naslikavaju u/na/ispred ove, hm…strukture. Skužim grupu vojnika na odmoru pa odlučujem fotoaparatom ovjekovječiti prizor iranske vojne sile u stavu ”izlazak u grad”. U nekom trenutku skuže da su mi motiv slike pa dvojica-trojica kreće prema meni. U glavi mi već zvoni ”Ček jel ono negdje pisalo da nije baš uputno snimati vojsku, e idiote nije ti vrag dao mira…”. Dok su par koraka od mene razmišljam kako se izvući iz mogućeg perzijskog ropstva, ali brige su suvišne, guraju mi svoje mobitele u ruke i kombinacijom pantomime i perzengleskog pokazuju da samo hoće da ih poslikam. Naravno, što god treba, na usluzi sam čuvarima iranske slobode i suverenosti! U roku od par minuta već razmjenjujemo brojeve i skupa pjevamo ”Sunce sija, Tigris se talasa, sitno broji Mehdijeva klasa!”. Kao što sam rekao, fora je taj Amir Chakhmakh.

Yazd je inače jedan od iranskih gradova gdje živi dosta pripadnika zoroastrijske (zoroastrijanske?) crkve, drevne perzijske religije, koji i dalje slušaju kako je govorio stari Zaratustra. Neki zoroastrijanski običaji ostali su ukorijenjeni u iranski život, pa je tako njihova nova godina, Nowruz, ujedno i najbitniji Iranski praznik. Umjesto prekomjernih količina alkohola, petardi i prasetine (kao normalni ljudi), oni novu godinu dočekuju u krugu obitelji, uređujući stol na kojem pšenica, svijeće i zlatne ribice simboliziraju njima bitne stvari. Sama nova godina pada na prvi dan proljeća, što apsolutno podržavam i namjeravam prenijeti i u naše krajeve (svaka sličnost sa datumom autorovog rođendana je slučajna). U Yazdu ima dosta zoroastrijanskih spomenika, a najdojmljiviji su takozvani Tornjevi tišine. Ovaj kompleks na pustim brežuljcima malo izvan grada služio je Zoroastrijancima kao groblje, a naravno da stvar nebi bila zanimljiva da su se s mrtvima opraštali na neki od uobičajenih načina. Pošto su vjerovali da spaljivanje zagađuje zrak, a pokapanje zemlju, oni su mrtve jednostavno ostavljali između dva brda i pustili da ostatke elegantno riješe divlje životinje. Danas to više ne rade, tako da nažalost mjesto ne vrvi hijenama, lešinarima, muhama i sličnim simpatičnim stvorovima. Ipak ima neku čudnu polujezivu atmosferu, ili se to meni čini od kombinacije oblačnog neba, nakupljenog umora i sad već zabrinjavajućeg alkoholnog posta.

Kako je Yazd na rubu pustinje, klimatske zakonitosti određuju provođenje vremena. Već od podneva ulice postaju prevruće za neko normalno bauljanje, pa je najbolje rješenje siesta, a većina hotela ima unutrašnja dvorišta koja su na neku foru uvijek par stupnjeva hladnija i ispunjena jastucima za lijeno izležavanja. Par puta odlazim do Silk Roada družit se s onim prodavačima izleta, čiji je smisao za humor bliži balkanskome (možda i ima nešto u onoj teoriji o iranskom porijeklu Hrvata) pa su osvježenje od uobičajne hostelske mješavine zapadnoeuropskih backpackera (koji ionako provode vrijeme u hostelu prikopčani na wi-fi). Jedan od likova je čak bio u Zagrebu, i priča da mu je to bilo najbolje putovanje u životu. Poslovično prvo spominje kvalitete hrvatskog ljepšeg spola, a suznih očiju se prisjeća i njemu revolucionarnog izuma, gemišta. U tom trenutku, u sumaglici vrelog podneva usred iranske pustinje, nakon višednevnog trovanja sokovima, čajevima i jogurtom, i ja shvaćam svu ljepotu i genijalnost tog savršenog spoja vina i mineralne vode. Eto kako neke stvari uzimate zdravo za gotovo dok ih ne izgubite. Iz ove tužne priče jasno je da dečki na kraju nisu uspjeli iscijediti ni kap alkohola iz pora jednog od tradicionalnijih i konzervativnijih gradova u Iranu. Silk Road je ostao Silk Milk. No nisam ni ja održao svoje obećanje da ću otići na izlet, rani jutarnji polasci su bili prevelik izazov, okolica Yazda će pričekati drugu priliku da je počastim svojim prisustvom.

Kad već nema pića, utjehu pokušavam pronaći u jelu. U ponudi većine restorana je gulaš od deve, što naravno naručujem više zbog mogućnosti za kasnije pričanje ”Jeo sam devu”, nego zbog očekivanja nekih gastronomskih senzacija. No jelo je prilično dobro, po okusu malo baca na govedinu, ali dobro je začinjeno i taman pogađa neku žicu u nepcu. Nije gastronomija Yazda poznata samo po devinim gulašima, nego i po slatkišima koje Iranci ovdje tamane u količinama kojih se nebi posramili niti njihovi najbolji prijatelji Amerikanci. Posebni dućani prepuni su svih mogućih šećernih čudesa, od baklava i bliskih im rođaka, preko bezbroj vrsta keksa do sladoleda od šafrana. Ne bih inače očekivao da će grad usred pustinje imati sladoled za otkidanje, ali na neku foru Yazdančani (Yazdanci?) uspijevaju zamiješati brutalno dobre kombinacije. Cijena naravno neka sitnica, daj 100 kugli svega…

David Dobrinić