Nastavljamo pratiti avanture Andree koja nas je prošli puta vodila u Singapur, a danas idemo u Kuala Lumpur.
Nakon što sam prošla Bangkok uzduž i poprijeko, bilo je krajnje vrijeme za privremeno napuštanje baze i posjet nekoj od okolnih zemljama. Na svu sreću u Aziji postoji Air Asia koja je jedna od najboljih niskobudžetnih avio kompanija na svijetu i zahvaljujući kojoj skoro sve zemlje jugoistočne Azije su dostupne za nevjerojatno malo novaca. I tako sam odlučila da će moja slijedeća destinacija biti Malezija i njezin glavni grad Kuala Lumpur, kupila sam kartu za svega 40 dolara i krenula u novu avanturu.
Moram priznati da sam odmah nekako bila razočarana aerodromom. Čula sam prije kako je zračna luka u Kuala Lumpuru jedna od najboljih i najzanimljivijih na svijetu, međutim Air Asia i ostale niskobudžetne zrakoplovne kompanije slijeću na LCCT terminal koji više nalikuje nekakvom hangaru nego zračnoj luci. Nakon relativno bezbolnog prolaska kroz imigraciju, uskočila sam u Air Asia bus koji vozi do grada i uputila se do centralne stanice odakle sam uzela taksi do hotela. Imala sam relatvno sreće sa taksistom koji je bez imalo pregovaranja upalio taksimetar, što je inače prava rijetkost u Kuala Lumpuru, iako na svakom taksiju stoji veliki natpis da je cjenkanje zabranjeno zakonom i da je taksist dužan uključiti taksimetar, no očito pravila su tu da bi se kršila.
Hotel u kojem sam odsjela bio je genijalan. Jedna od prednosti boravka u Aziji jest da se uvijek može naći dobar “deal” za neki hotel sa pet zvjezdica koji tako ionako u Aziji vrlo često koštaju znatno manje nego primjerice u Europi ili SAD-u. Nakon što sam se smjestila krenula sam u istraživanje grada.
Prvo što većinu ljudi asocira na spomen ovog grada su svakako upadljivi Petronas neboderi ili KL toranj sa kojih puca nevjerojatan pogled na grad. No sjaj i ljepotu grada čine još mnoge druge zgrade i neboderi kao i njegovi stanovnici. Još jedan grad u kojem se na svakom koraku susreće ta poznata azijska ljubaznost i spremnost na pomoć u svakom trenutku. No ono što mi se jako svidjelo nije bezbroj nebodera, već upravo kozmopolitski duh grada u kojem na svakom uglu možete čuti i vidjeti različite rase, jezike kao i kušati različite kuhinje iz doslovno cijelog svijeta. Koju god da kuhinju želite probati, sigurna sam da ćete ju naći u Kuala Lumpuru.
Gradom se jako jednostavno kretati jer ima podzemnu željeznicu, nadzemnu željeznicu (monorail), buseve, jeftine taksije (ali kao što već napomenula sa taksistima se uvijek treba cjenkati).
Nakon Bangkoka, čistoća ulica je bila gotovo nevjerojatna. Grad je zelen, ima puno parkova te se jako puno pažnje posvećuje uređenju javnih površina. Pauze od cjelodnevnog lutanja gradom možete potražiti u parku leptira ili vrtu orhideja u kojima ćete imati osjećaj da ste ušli u jednu sasvim drugačiju dimenziju, miljama udaljenu od gradske verve i ulica zakrčenim automobilima i naravno motorima.
U Kuala Lumpuru jednostavno morate posjetiti i kinesku četvrt, malu Indiju, glavnu džamiju, ali i centralnu tržnicu koja je pravo malo umjetničko srce grada.
Posjet Gentingu
U Kuala Lumpuru su me čekali i mojih dvoje prijatelja koje sam upoznala za vrijeme tečaja ronjenja u Krabiju i koji su mi pokazali Kuala Lumpur iz perspektive lokalaca. Inače Ee i Koh su bračni par, rodom iz Kuala Lumpura, ali kineskog podrijetla. Jako mi je zanimljivo bilo da ovo dvoje Malezijaca u biti sebe vidi kao isključivo Kineze iako su već treća generacija koja se rodila, živi i radi u Maleziji.
Nakon što su mi pokazali grad, Koh i Ee su me odveli na Genting planinu koja je udaljena nekih sat vremena vožnje od grada. Parkirali smo se na dnu i uzeli žičaru do vrha. Na vrhu se nalazio ogroman resort sa najvećim casinom koji sam vidjela. Iskreno jedino što me kako tako impresioniralo jest vožnja do vrha i to jer me podsjetilo na dobra stara vremena i zagrebačku žičaru. Iako je ova žičara jedna od najbržih na svijetu te jedna od najdužih u ovom dijelu Azije. Sve ostalo je nekako bilo bez veze. Priroda je bila očekivano prekrasna, ali sam resort krcat Kinezima koji su zaluđeno hodali iz jednog casina u drugi.
Batu Špilja
Zadnji dan svojeg boravka u gradu, otišla sam posjetiti čuvenu Batu špilju koja je u biti hindusitički hram do kojega vas vodi 272 stepenice. Hram se nalazi malo izvan grada, pa sam uzela vlak i nakon nekih 20ak minuta vožnje prigradskom linijom stigla do špilja koje su ni manje ni više krcate gladnim majmunima koji vrebaju nad vama i čekaju da vide imate li išta hrane sa sobom. Da ih nije dobro hraniti, uvjerila sam se čim sam sišla sa vlaka i na parkiralištu vidjela dvije gospođe koje su nadoboduno nosile bunt banana ne bi li nahranile majmune. Čim su majmuni shvatili da dvije dotične gospođe nose hranu, doslovno su se sjatili na njih dvije sirote, a one su preplašene bacile te banane na pod i pobjegle glavom bez obzira. Iako mi je sada sve to skupa smiješno, moram priznati da mi to spuštanje majmuna sa okolnog brda nije bilo nimalo smiješno, već dapače imala sam osjećaj da sam u jednom od Hitchcockovih filmova.
Andrea Petković
